Omemba Silbe v 10. stoletju

Konstantin Porfirogenet (Constantinus Porphyrogennitius), bizantinski cesar, je sredi desetega stoletja spisal svoje znamenito delo O upravljanju cesarstva (De administrando imperio liber). Delo je v hrvatski jezik prevedel Nikola pl. Tomašić.

Cesar Konstantin VII se pogosto citira v kratkih povzetkih zgodovine številnih dalmatinskih in drugih krajev. Nanj se sklicujejo skoraj vsi krajši ali daljši opisi silbenske zgodovine. Ker me je vedno zanimalo, kaj je o Silbi ohranjeno v njegovem delu, sem knjigo poiskal, poglavje 29 pa je Nace Hawlina prepisal in ga tule ponujamo v branje radovednežem.

Še opomba, ki bo morda zanimiva narodom, ki so približno v istem času spadali pod krono Otonskih cesarjev in prav posebej prebivalcem Loškega gospostva. Konkretno: Oton II. se je leta 972 poročil s Konstaninovo vnukinjo Teofano. Ta je bila torej tudi 'naša' cesarica in je omenjena v podelilni listini iz leta 973, ko je Oton II. Loko z okolico izročil v last freisinškemu škofu Abrahamu. Ta isti škof Abraham pa je za Slovence posebno pomemben, ker so bili v njegovi osebni zapuščini najdeni Brižinski spomeniki.

Tole pa je poglavje 29:

Glava XXIX. O Dalmaciji i narodima, koji ju nastavaju.

Car Dioklecijan vrlo obljubi Dalmaciju, za to i dovede narod iz Rima i naseli ga skupa sa obiteljima u toj istoj Dalmaciji. Nje nazivlju i Romanima, jer su iz Rima preseljeni, a nose to ime sve do dana današnjega. Car taj Dioklecijan sagradi i grad Spljet, a podigne u njem palaču preko svake hvale i opisa lijepu, čiju negdašnju veličajnost još i danas pokazuju ostanci, ma da ju je dugo vrijeme istrošilo. Nu i grad Duklju, koji sada drže Dukljani, sagradi isti car Dioklecijan, odakle i stanovnici one zemlje dobiše ime Dukljani. Država pako ovih Romana siže do rijeke Dunava. Kad ovi jednom htjedoše preći rijeku i izvidjeti, tko su ono što onkraj rijeke stanuju, prevezavši se nadju slovenski narod, koji i Avarima nazivaju, ne naoružan. Niti ovi mišljahu, da ima tko onkraj rijeke, a niti oni, da ima tko ovkraj rijeke. Radi toga i nadjoše Romani Avare nenaoružane i nespremne za boj, te navalivši na nje, uberu plijen i roblje, pa se vrate. Od onoga vremena odrediše Romani dvije mijene: od vazma do vazma izmjenjivaše vojsku, tako da se na veliku i svetu subotu sreću, jedni što se vraćaju iz straže, a drugi što polaze na tu rabotu.

Blizu mora, iza rečenoga grada, ima grad Solin zvan, velik ko po Carigrada. Ovdje se sabraše i naoružaše ovi Romani, i otišavši odavle, krenu prema tvrdjavi klanca koja je 4000 koraka od istoga grada daleko, a zave se i danas Klisa, jer zatvara put onim, koji bi onuda prolazili. I podjoše odanle k rijeci. Pošto je rečena mijena kroz mnogo godina preduzimana, mišljahu u sebi Sloveni onkraj rijeke, koje i Avarima zovu, ovako umujući: ta ti Romani, pošto se jednom prevezoše i nadjoše plijen, ne će od sad više mirovati od nas, i zato treba, da nešto protiv njih preduzmemo. Smislivši tako Sloveni i Avari, kad se ono Romani prevezoše, namjeste zasjede, pa navalivši na nje, pobjedjuju ih. Rečeni Sloveni sad uzmu njihovo oružje i zastave i ostale bojne znakove. Prevezu se preko rijeke i dodju u klanac. Spazivši ih Romani, koji tamo bješe, i videći zastave i odoru svojih ljudi, puste spomenute Slovene, kad dodjoše u klanac, da preko njega prodju. Ali ovi, čim prodjoše, mahom otjeraju Romane i zauzmu pre rečeni grad Solin. I za kratko vrijeme, iza kako se tamo nastaniše, počmu iti za plijenom; Romane, koji stanovaše u poljima i višim mjestima poubiše, a njihove vesi zauzeše. Ostali se Romani spasoše u primorske gradove, i vladaju s njima sve do sada. Ovi gradovi jesu: Rauzin (Raguza), Aspalaton (Spljet), Tetrangurin (Trogir), Diadora (Zadar), Arbe (Rab), Vekla i Opsara (Ozor). Njihovi se stanovnici do danas zovu Romani.

O Na koj pako način bude počam od vladavine cara romajskoga Heraklija podložena Romajcem cijela Dalmacija i narodi oko nje, kao Hrvati, Srbi, Zahumci, Trivunjani, Konavljani i Arentanci, koje zovu i Paganima, govorit će se u spisu o Hrvatima i Srbima. - Kad je rimsko carstvo uslijed tromosti i nehaja vladalaca, a osobito za Mihajla Amorskoga Mucaoca skoro na ništa moralo spasti, postadoše stanovnici Dalmatinskih gradova samovlasni, niti caru romajskome, niti kome drugome podložni. Ali i tamošnji narodi, Hrvati, Srbi, Zahumci, Trivunjani i Konovljani i Dukljani i Pagani postadoše, zbaciv uzde rimskoga carstva, samosvojni i samnovlasni, nikome nepodložni. Vladare, kako vele, narodi ti ne imadjahu, već kako je to pravilo i kod ostalih Slovena, župane starješine. Ali većina tih Slovena ne bješe krštena, i osta dugo nekrštena. Za vlade pako hristoljubivoga cara Basilija, poslaše poklisare, tražeći i moleći, da pokrste one, koji su medju njima nekršteni, pa da budu kao i negda podvrgnuti romajskomu carstvu. Saslušavši ih blaženi i slavni car, izašalje carskoga čovjeka (bazilika) sa jerejima i pokrsti sve one, koji bijahu medj rečenim narodima još nekršteni. I nakon što ih dade pokrstiti, postavi im za vladare one, koje su sami htjeli i izabrali iz roda, koji su oni štovali i voljeli. Od onoga pako vremena pa sve do danas postaju njihovi arhonti iz vlastitih plemena, a ne iz drugih. Pagani, koji se na romajskom jeziku takodjer nazivlju Arentani, ostaše u nepristupnim mjestima i strminama, nekršteni. "Pagani" bo znači na jeziku Slovena, nekršteni. I ovi medjutim poslastvom zamoliše slavnoga cara, da budu kršteni. Car svoje izašalje, pa pokrsti i ove.

O Uslijed lijenosti dakle, kako rekosmo, i nemara vladalaca, nazadovaše stvari Romajaca, pa stanovnici gradova Dalmacije postadoše samovlasni, niti Romajcem, niti kome drugomu podložni. Iza nekoga pako vremena za carevanja slavne i vječne spomeni cara Basilija padoše Saraceni iz Afrike pod Soldanom, Savom i Klafom sa 36 korablja u Dalmaciju i poharaše gradove Butovu Rozu i niže Dekateru. I dodjoše na grad Raguzu i obsjedaše ga 15 mjeseci. Silom tada pritisnuti Ragužani objaviše Basiliju vječito pominjanome caru Rimljana ovakovu besjedu: Pomiluj nas i ne pusti, da izginemo od onih, koji taje Krista. Car se smilova i otposla patricija Niketu, prezimenom Orifa, drungara flote, sa stotinu brodova. Ali kad čuše Saraceni, da dolazi sa brodovljem patricij drungar flote, ostave grad Raguzu i odu. Preplovivši u Langobardiju, obsjedoše grad Bari i razore ga. Soldan tada sagradi ondje palače i zavlada kroz četrdeset godina cijelom Langobardijom do Rima. Uslijed toga preko poslanstva zatraži car u kralja Frangije Ljudevita i pape rimskoga, da pripomognu vojsci, koju car izasla. Udovoljivši i kralj i papa carevom zahtjevu, oba dodjoše velikom moću, pa sjedinivši se sa carevom vojskom zajedno sa Hrvatom, Srbinom i Zahumcem pa Tribunjani, Konavljani i Ragužani, skupa sa svimi stanovnici gradova Dalmacije (ovi su bo svi po carevoj zapovjedi bili prisutni) doplove u Langobardiju, bace se na grad Bari, i poharaju ga.

A valja znati da su stanovnici Raguze Hrvate i ostale arhonte Slovena na vlastitim svojim korabljama u Langobardiju prevezli. I grad Bari i svu zemlju i sav krvni plijen uze car Rimljana; Soldana pako i ostale Saracine uze Ljudevit, kralj Francije i odvede ih u grad Kapuu i grad Benevent. I niko ga (t. j. Soldana) nije vidio, da bi se kad smijao. I reče kralj: dat ću mnogo blaga onome, koj mi po istini objavi ili pokaže da se je Soldan smijao. Iza toga vidje neko Soldana, gdje se smije, i objavi kralju Ljudevitu. A ovaj prizvavši Soldana, upita ga, za što se smije. Ovaj odvrati: Vidjeh kola i kotače, gdje se vrte i za to se nasmijah, jer i ja bijah nekoć glava, a eto me sad niže svih, pa opet me može Bog uzvisiti. I od sada pozivaše ga Ljudevit k svome stolu i blagovaše s njime. Arhonti pako Kapue i Beneventa dolažahu k Soldanu, pitajući njega, iskusnoga starca, o načinu, kako se konji vrače i timare. Soldan pako, kako je bio lukav i previjan, ovako im reče: Rado bi vam nešto reko, ali se bojim, ne bi l' tko od vas o tome kazivao kralju, a ja bi izgubio život svoj. Svi mu se na to prisegom zavezaše, a on im reče smjelo: kralj vas hoće sve prenesti u veliku Frangiju, pa ako ne vjerujete, pričekajte još malo, i ja ću vas potpuno uvjeriti. I on ode k Ljudevitu i reče mu: arhonti, što su ovdje, jesu zli, i ti ne ćeš moći zavladati ovom zemljom, ako ne uništiš mogućnike, tvoje protivnike. Vešć deder poveži prvake grada, pak ih otpošlji u svoju zemlju, a tad će ti drugi po volji biti podložni. Pa kad ga je nagovorio, da njegov savjet ispuni i odredi nabavu željeznih lanaca za njihovu otpremu, dodje Soldan k arhontima i reče: vi još jednako ne vjerujete, da će vas kralj iz zemlje otpremiti, da vas niko više ni pominjati ne će. Al ako već hoćete biti posve uvjereni, ajte pa vidite, što ono vasdan rade kovači po kraljevu nalogu, i ako ne ćete naći, da prave lance i njegve, a vi recte, da sam sve, što rekah, slago. Ako pako istinu govorih, tad gledajte za vaš spas, a i meni blagodarite, koj vas svjetovah valjano i korisno. Arhonti povjerovaše Soldanovim riječima, a pogotovo bijahu ubijedjeni, pad vidješe lance i njegve i zaključe propast kralju Ljudevitu. Kralj pako o svem tom ne sluteći ništa, podje lov loviti; a dok se povrati, arhonti se već domogoše grada, i ne pustiše ga, da unidje. Videći kralj tu pobunu arhonta, vrati se u svoju vlastitu zemlju. Arhonti će pako reći Soldanu: što dakle hoćeš od nas za uzdarje za naš spas. On zatraži, da ga puste u njegovu zemlju, što se i zbude, i on ode u Afriku, vlastitu si zemlju. Soldan pako ostavši vjeran staroj zloći svojoj, dodje bojnom silom u Kapuu i Benevent, da ih obsjedne i podloži. Gradjani sada poslaše poslanike k kralju Ljudevitu u Frangiju, da im dodje na pomoć protiv Soldana i Afričana. Čuvši to Ljudevit, kao inačin kojim je Soldan uvjerio arhonte, da će ih kralj vezane u Frangiju odpremiti, odgovori im ovako: žao mi je i onoga, što sam prije za vas učinio i oslobodio vas od neprijatelja Vaših, a vi mi dobro zlim naplatiste. I kako bjeh od vas odagnan, baš se sad radujem propasti Vašoj. U nevolji svojoj tad pošlju od kralja Ljudevita poslanike k caru romajskome da im pomogne i da ih izbavi od te pogibelji. I car im obrekne pomoć. Medjutim domogoše se Soldanove straže njihovoga poslanika prije no se je, vrativši se iz Carigrada sa dobrim vijestima o carevoj pomoći, mogao spasiti u tvrdju. Znao je bo Soldan za poslanstvo na romajskoga cara za pomoć, i upre se, da uhvati poslanika, kako se i zbi. I imajuć ga u vlasti saznade, kako je opravio svoj posao, pa da će za malo dana stići pomoč od romajskoga cara. Soldan na to progovori poslaniku ovako: Učiniš li, što ti reknem, bit će slobode i največih darova, ako l' pako ne, zlom ćeš smrti izginuti. Kad ovaj obeća, da ce ispuniti zapovijesti, reče mu Soldan: Zapovijedam ti, da staneš pokraj zidina i zazoveš one, koji su te slali, pa im tako reci: došao sam, što sam imao obaviti, obavih, i moljah za vas romajskoga cara. Ipak znajte, da je moj put bio badava i vaše molbe i prošnje primio je car posve zlo, pa nema da se nadate pomoći od cara. Kad obeća poslanik da će to rado ispuniti, odvedoše ga blizu gradskih zidina. Ali ovaj ne mareći za riječi Soldana i prezrevši njegove pretnje i obećanja, pak usadivši u srce božji strah, ovako stade mišljat i razmišljat: Bolje jest, da sam poginem, nego l' da tolikim dušam krivom riječi zamku metnem i da ih smrti izdam. A kad je stao pokraj zidina i zazvao sve arhonte, reče gospodarom grada: ja sam, čujte, glavari moji, ispunio službu svoju i evo javljam, što vam romajski car otporučuje. Al medjutim Vas zaklinjem sinom božjim, i spasom cijeloga grada i istim dušama vašim, da mjesto mene budete upomoći djeci mojoj i supruzi mi, što se nada zagrlit me. Kako ćete njima učiniti, tako ćete dobiti plaću od boga, pravednoga platca, koji ć suditi živim i mrtvim. I rekavši to ohrabri ih govoreći: ja sam od Soldana propao i u smrtnu srćem pogibelj. Vi pako budite postojani i nemojte se bojati, već uzdržite malo, a za nekoliko dana stić ce spas, poslan vama od romajskoga cara. Čuvši medju to Soldanovi vojnici, koji ga vodiše, što je protiv očekivanja govorio, škrgutnuše zubirna na njega ijedan istrči pred drugoga, ko će ga prije smaći. Ovi ga tako smaknuše, al Soldan, preplašivši se blize sile careve, vrati se u svoju zemlju. Od onoga pako vremena, pa sve do danas Kapuanci su i Benevenćani potpunoma podvrgnuti i podložni vlasti Romajaca radi tolikoga izkazanog im dobročinstva.

Grad se Raguza za to zove na romajskom jeziku jer stoji na strmenima, a strmen se nazivlje grčki Lau. Po tome pak nazvaše stanovnike Lauzijci, jer sjede na strminama. U običnom se bo govoru često kvare imena izmjenom slova, pa tako izvrnuvši ime, nazvaše ih Rauzijci. Sami pako Rauzijci vladahu nekoč gradom Pitaura zvanim. Kad ono Slovenci osvojiše ostale gradove u toj temi, osvoje i taj grad. Od stanovnika jedne poubiše, a druge zarobiše. Koji pako mogoše pobjeći i spasiti se, nastane se na strminama. Najpre sagradiše mali grad, tamo gdje i danas stoji, a kašnje ga povecaše. Za kratko opet, kako se je po malom razmnožalo i proširilo stanovništvo, povećaše zidine grada donle, kako ih ima. Od onih, koji se preseliše u Raguzu, spominjemo : Grigorija, Arsafiju, Viktorina, Vitalija, arcidjakona Valentina, Vanesetina otca protorpatara Stjepana. Od vremena pako, odkako se preseli še žitelji Salone u Raguzu, ima do danas, to jest sedme indikcije godine 6407-, pet stotina godina.

U ovome gradu leži sv. Pankracij u crkvi sv. Stjepana, koja je u sredini grada.

Grad Aspalatos, što se tumači kao mala palača, sagradio je car Dioklecijan. On mu služaše privatnom kućom, podignuvši u njem dvori i palače, koje se ponajviše razvališe. Učuvalo se do danas malo što, medju ovim gradski biskupski dvor i hram svetoga Dujma, u kome leži sam sv. Dujam, gdje bijaše ložnica istoga cara Dioklecijana. Odozdo su pako presvodjene komore, koje bjehu stražarnice, kamo zatvorahu nemilo mučene svece. Sahranjen je u tom gradu i sveti Anastazij.

Bedem toga grada niti je zidan od pečene opeke, niti od ondješnjega kamena, nego od kamenih kocka, dugih do jedan, al često i do dva rukohvata, a širokih po jedan rukohvat, i te su medjusobom spojene i povezane olovom zalitim željezom. Ima u tom gradu mnogo stupova sa kosmitama odozgor, na kojima je htio car Dioklecijan podići komore na svodove i čitav grad prekriti, tako da palača i sva gradska zdanja sa svodovi odozgor budu na dva i na tri kata i tako prekrije ne mali dio grada. Na bedemu toga grada nema ni hodnika, ni branika, več samo visoke zidove i svjetlovodne puškarnice.

Grad Tetrangurin mali je otočić u moru sa do kopna pruženim uzanim vratom kao most, kojim prelaze stanovnici u grad. Zovu ga pako tetraugurin, što je malen kao ugorak. U tom gradu leži i sveti mučenik Lavrentij arcidjakon.

Grad Dekatera u romajskom jeziku znači stiješnjeno i sabijeno, jer ovdje ulazi more stiješnjeno kao jezik do kakovih 15 do 20.000 koraka, a grad je na kraju tik do mora. A ima taj grad oko sebe gore visoke, tako da je samo ljeti vidjeti sunce, jer je nasred neba a zimi nikako. Leži pako u tom gradu sveti Trifun, koji posvema liječi svaku bolest, a najpače od nečistih duhova mučene. Njegova je crkva presvodjena.

Grad Diadora zove se u romajskom jeziku: iam erat, što znači: tad već bijaše, očito hoće reći, da je taj grad već bio sagradjen, kada je Rim gradjen. Grad taj je velik, a običajno ga zovu Diadora. U tom gradu leži tijelo sv. Anastazije djevice, rodjene kćerke Eustatija, koji u ono doba vladaše, i sveti Hrisogon monak i mučenik i njegov sveti lanac (njegve). Crkva je pako svete Anastazije odugačka, nalik na crkvu Halkopratijsku, sa stupovima zelenim i bijelima, sa starinski islikanim ikonama, a patos njen je od divnog mosaika. A ima blizu nje i druga presvodjena crkva svete Trojice, i iznad ove crkve opet druga nalik na Katehumensku, u koju se uzlazi zavojitim stubama.

Ima pod oblašću Dalmacije do Beneventa na gusto i vrlo mnogo otoka, tako da se brodovima nije nigda bojat valova. Izmedju tih otoka ima grad Vekla, zatim dalje otok Arbe, zatim otok Opsara, zatim otok Lumbrikaton; ovi su sve do danas naseljeni. Ostali nijesu naseljeni, imaju puste gradove, a imena su im (v grški pisavi): Kerknata, Iž, Selvo (Željva), Skarda, Olib, Skardica zapadno Paga, Premuda, Mulat, Sestrun i drugi vrlo mnogi, kojim se imena ne znaju. Ostali pak gradovi, koji su na kopnu temata, a vladaju njima prije rečeni Sloveni, nijesu naseljeni i stoje pusti; nitko ne nastava u njima.

Opomba: V originalu je beseda Selbo zapisana kot Σελβω. Prevajalec zapiše Selbo in prevede Željva. Do zdaj smo večinoma brali, da naj bi beseda Silba nastalo iz latinskega silva - gozd.

Prav bi mi prišlo odločno mnenje jezikoslovcev - onomastikov, ki bi prvo omembo poskušali razložiti po izvoru. Italijanska oblika imena otoka je, kolikor vem, Selve.

Dodajam še angleški prevod odstavka, v katerem je omenjena Silba: Under the control of Dalmatia is a close-set and very numerous archipelago, extending as far as Beneventum, so that ships never fear to be overwhelmed in those parts. One of these islands is the city of Vekla, and on another island Arbe, and on another island Opsara, and on another island Lumbricaton, and these are still inhabited. The rest are uninhabited and have upon them deserted cities, of which the names are as follows: Katautrebeno, Pizouch, Selbo, Skerda, Aloep, Skirdakissa, Pyrotima, Meleta, Estiounez, and very many others of which the names are not intelligible. The remaining cities, on the mainland of the province, which were captured by the said Slavs, now stand uninhabited and deserted, and nobody lives in them.

Na spletu lahko preberete celotno 29. poglavje v angleškem prevodu. Isto boste našli tudi v drugih prevodih.